Povijest grada Sinja

SINJ je grad u središnjem dijelu Dalmatinske zagore, smješten uz zapadni rub prostrana sinjskog polja na raskrižju važnih prometnica koje iz priobalja vode u unutrašnjost. Urbanistički temelji današnjeg Sinja udareni su na samom kraju XVII.stoljeća na obroncima stjenovita brijega (Grada) na kojemu su razvaline istoimenog srednjovjekovnog burga. S osnovnim i srednjim školama, s muzejima i Franjevačkim samostanom, te svetištem Gospe Sinjske, glavno je obrazovno i kulturno središte Cetinske krajine. Najstariji tragovi života do danas pronađeni na području grada Sinja sežu u bakreno doba (2500-1900 god pr.Kr.), dok neprekinutu naseljenost možemo pratiti tek od kasnog brončanog doba (1200-800. god pr.Kr.).
Početkom nove ere, u rimsko doba, na južnim padinama bilo je domorodačko naselje delmatskih Osinijata (odatle Osinium - ant. naziv Sinja, prema njemu srednjovjekovni nazivi Fsini, Zyn, Syn, Syngh, Sfinga, Wssyn…., a prema ovima i današnji naziv Sinj). U Ruduši podno Grada otkopani su grobovi antičkih stanovnika Sinja s nekoliko zanimljivih nadgrobnih spomenika na kojima su, uz domorodačka delmatska imena i ornamentalni motivi čiji magijski karakter upućuje na praostatke starih delmatskih (ilirskih) kultova i religija. Danas se nalaze u lapidariju Muzeja Cetinske krajine u Sinju. U polju, podno sinjskog Grada i u najbližoj njegovoj okolici nekoliko je položaja na kojima su pronađeni ostaci antičkih i kasnoantičkih građevina.
Tijekom VI i na početku VII stoljeća, na sinjskom Gradu je bizantska utvrda (Asinio), a podno njega nekoliko većih stambenih objekata i ranokršćanskih crkava. U srednjovjekovnim ispravama Sinj se prvi pit spominje u jednoj darovnici iz 1341. godine (kao castrum Fsini ili Frini), a potom 1345. godine kao castrum regale Zyn. Tada ga, naime, ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I daruje razbaštinjenom kninskom knezu Ivanu Nelipčiću, nakon čega ova hrvatska velikaška porodica u Sinju urvrđuje svoje stalno sjedište. U drugoj polovici XIV i u prvim desetljećima XV stoljeća, s gospodarskim osloncem na cetinsku kneževinu, Nelipčići ponovno postaju jedna od najutjecajnijih i najuglednijih hrvatskih velikaških porodica. Nelipčiće u Sinju zakratko nasljeđuju Frankopani (1435. godine), a potom hrvatski banovi Talovci do 1453. godine. U drugoj polovici XV stoljeća Osmanlije nastoje osvojiti Sinj u čemu konačno uspijevaju tek 1516. godine. Iz osmanlijskog gospodarstva Sinj je izbavila vojna Mletačke Republike 1698. godine.

Središte grada Sinja - Pijaca (glavni trg)

Pijaca sredinom 20. stoljecaPočetak mletačke uprave u Sinju krajem XVI i na početku XVII stoljeća karakterizira i početak urbanizacije današnjeg Sinja. U to vrijeme 1698. godine, podno sinjskog Grada započinje izgradnja novog franjevačkog samostana i crkve Gospe Sinjske. Nasuprot crkvi i samostanu, 1713. godine gradi se i mala tvrđavica Kamičak i uz nju Kvartir za smještaj mletačke vojske. Ovi prvi građevinski zahvati izvan zidina starog grada Sinja, odredili su središte i osnovni urbanizam budućeg i današnjeg Sinja. Ubrzo se u blizini ovih novosagrađenih objekata grade prve stambene kuće kojih je do pred kraj mletačke vladavine u Sinju (1797.godine) bilo oko stotinu. No od ovih prvih sagrađenih objekata do danas je u Sinju malo preostalo. Gotovo sve tada sagrađene stambene kuće kasnije su , posebno u XIX stoljeću stasanjem I bogaćenjem građanskog sloja radikalno pregrađivane. U kasnijim preinakama znatno je promijenjen i prvotni oblik samostana i crkve Gospe Sinjske, a isto tako i tvrđavice Kamičak (obnovljena 1890. godine). Jedine građevine iz razdoblja mletačke vlasti u Sinju danas predstavljaju ostaci barokizirane Lovrićeve palače u istoimenom oboru u središtu Sinja i još uvijek dobro sačuvan, mada ambijentno narušen tzv. Veliki most preko rječice Goručice na južnom ulazu u grad Sinj. Vrijeme gradnje obilježeno mu je uklesanim natpisom ugrađenim na nizvodnoj strani. Na natpisu između ostalog stoji da ga je zbog unapređenja trgovine 1784. godine dao sagraditi Paulus Aemilius Canalis, a u to vrijeme mletački namjesnik u Sinju.

ZvonikSinj svoj današnji arhitaktonski izgled uglavnom duguje povoljnijim gospodarskim prilikama iz vremena austrijske uprave tijekom XIX i početkom XX stoljeća. U to vrijeme grade se prve veće gradske kuće (uglavnom su nepromijenjene i do danas sačuvane), javne i upravne zgrade, uređuje se kanalizacija i gradski parkovi… Od 1811. U Sinju je sjedište općine, a od 1868. godine i sjedište kotarskog poglavarstva. Za razdoblje austrijske uprave vezani su i počeci osnovnog školstva u Sinju, a polovicom XIX stoljeća u Sinju su ustanovljene još dvije značajne prosvjetne i kulturne institucije: 1853. Otvorena je pri franjevačkom samostanu klasična gimnazija kao prva viša škola u Monarhiji u kojoj je nastavni jezik bio hrvatski, a 1860. Pri gimnaziji je osnovan Museum starina kao četvrta takva institucija u Hrvatskoj. Muzej se danas nalazi u novosagrađenom krilu samostana, a suvremenom muzejskom postavkom prezentira arheološku baštinu od neolitika do srednjeg vijeka. Osobito je vrijedna kolekcija nalaza iz antičkog Aequuma, posebice mramorne skulpture Herakla, Hekate i torzo imperatorske statue. Najstarijoj arheološkoj kolekciji ovog Museuma, kasnije su dodane geološka i etnografska zbirka te zbirka crkvenog posuđa i dragocjenosti iz fundusa samostana i crkve Gospe Sinjske. Sinjske ulice dobivaju imena tek 1930. godine. Do tada su se glavne ulice zvale prema pravcu većeg mjesta u kojem smjeru su se protezale.

Obzirom na značenje i promjene koje je kroz povijest doživjela, o Crkvi Gospe Sinjske dat ćemo malo više pažnje u ovom radu. Gradnja Gospine crkve u Sinju počela je 1699. godine i trajala je do 1712. godine. To je bila prva zgrada grada Sinja. U prvotnom obliku Crkva je imala četiri pobočne kapele i veliku kapelu ili kor, a svih pet kapela bilo je objedinjeno pod "ćemer". Pod korom je sagrađena kripta za pokapanje redovnika. Crkva je 1715, spaljena od strane Turaka. Obnova je počela 1718. godine i trajala je nekoliko godina. 1733. U crkvi je sagrađen drveni oltar, a od 1738. Do 1745. Postavljena su stakla na prozore i na njima mreže od žute žice. Od 1768. godine u Crkvi su vršene preinake tako da se pored Veliko oltara sagrađenog od muljike nalazila i tri manja oltara.

Stari Grad 2009. godine kada je izradjen kip Gospe

U 19 stoljeću (od 1861-1863) vrši se obnova Crkve , podignut je novi oltar, sagrađen novi kor, obojana je velika kapela, izgrađen je kor za redovnike. 11 rujna 1944 godine, crkva je pogođena bombama od kojih je pročelje uništeno gotovo do temelja, veliki dio krova je pao a donji oltari porušeni. Odmah nakon rata pristupilo se najnužnijim popravcima crkve, te je 1945 zatvoreno pročelje. 1947 prekriven je plafon crkvenog krova daskama, 1950 izvedeno je žbukanje nekih dijelova crkve, a zatim bojanje da bi 1953 počeli popravci pročelja. Današnji oblik crkva je dobila 1975 godine pod vodstvom arhitekta Bernarda Bernardija. Po njegovu nacrtu crkva je očišćena kao i prostorije oko nje. Stvoren je hodnik s bačvastim krovom. Ulaz crkve je proširen, s masovnim vratima na pročelju, iznad četiri prozora dominira velika ruža-roseta. Plafon u lađi je ravan, obložen drvetom kao kod starokršćanskih bazilika. Ponajbolje je riješeno pjevalište u baroknom obliku. Veliki oltar je ukljonjen. Na njegovo mjesto postavljena je jednostavna menza s antependijem. Iznad oltara diže se diže se stilizirani prazni baldakin. 1987 godine na crkvu su postavljena vrata površine 11m/2, težine 1500 kg, odljevena u bronci.

Kamičak

Kamičak je naziv za veliki kameni zid od žestice, pokriven jakim pločama. Obzidan je 1890 godine. Kula za sat na Kamičku bila je od muljike jer je sazidana mnogo prije. Pred Kamičkom je sagrađena velika zgrada PALACINA koja je bila viša nego danas jer je nakon požara u drugom svjetskom ratu kod popravaka nešto snižena. Na prvom katu bila je velika dvorana - kazalište. U kući je bila još jedna manja dvorana, garderobe , u prizemlju poslovne prostorije a u pozadini iste općinski zatvor. ZAKLJUČAK Iz prikazanog stanja grada Sinja od njegovih prvih do sada nađenih tragova kroz povijest, a koja sežu od bakrenog doba, pa sve do današnjih dana, uočavamo da su se povijesno-politička zbivanja i ekonomski razvoj grada odrazili na graditeljstvo u gradu i da su odredila osnovne karakteristike graditeljskih stilova pojedinih razdoblja razvoja grada. Ovakav zaključak potvrđuju povijesne iskopine na području grada a i šire.

Literatura: Cetinska Vrila, Glasilo Matice hrvatske Sinj, Sinj u sjećanju od 1910. do 1918., Lujo Dalbello, Ivan Lovrić i njegovo doba, Urednički odbor Zbornika Cetinske krajine