Nedjelja, 22.11.2009.

Neke stvari nikad ne izumiru: Ajmo na franje!


FOTO: Reuters


Megapopularna igra djecu je na ulicama satima držala

Neka se javi tko nije kao dijete igrao na franje. U Dalmaciji franje ili frnje (talijanizam), na sjeveru Hrvatske špekule (latinizam) ili pikule, a naši istočni susjedi koriste izraz klikeri (germanizam).
Naravno, radi se o dječjoj igri sa staklenim ili kamenim, rjeđe željeznim kuglicama. Uglavnom, na svim prostorima na kojima su se igrale ili se još igraju franje, temeljni je cilj igre kroz različite varijante, kad svojom franjom pogodiš protivnikovu, ona ti pripada kao sportski trofej.
Dakle, najveći frajer bio je onaj koji je imao punu kesu franja i ponosno je nosio svojom ulicom, kao što su Indijanci znali za pojasom nositi skalpove, ratne trofeje.

Kultno mjesto na kojem su Sinjani kupovali franje, bio je dućan na sinjskoj pijaci koji su svi zvali “kod Sreće”, jer je šefica tog dućana bila Sreća Gladović. Znalo se, ako je tu bila kriza od franja, nabavljati franje u Trstu, usput, kad bi netko išao po rebatinke. Svaki kvart imao je svoje terene, a znalo se ići i na gostovanja na vruće terene.

“Na rupe”
U Sinju su postojale dvije vrste igre na franje. Prva se zvala “gonja”, a druga “igra na rupe” ili “bunja”. Kod “gonje” su pravila izgledala ovako; igrači se rasporede dovoljno daleko po terenu da protivniku ta distancija nije poticajna za gađanje.
Svaki od igrača stopalom pokrije svoju franju, s tim da drugi igrač ne može vidjeti je li franja ispod prstiju, po sredini stopala ili pod petom. Igrači polako kreću jedan prema drugom i kad jedan procijeni da mu distancija odgovara, vikne: stani, stop ili nešto slično. Potom se otkrivaju franje i onaj koji je viknuo stop, prvi gađa.
Onaj igrač čija se franja gađa, napravi stopalima ogradu pod kutom od 45 ili 90 stupnjeva, da franja ne bi otišla daleko i usput, ako protivnik promaši, da se franja odbije blizu njega, jer je on sljedeći na potezu. Ako je franja pogođena od zada, odbijanjem od stopala, udarac se ponavlja. Ako se gađa s male udaljenosti, koristi se takozvani “njokac”, tj. igrač franju izbacuje iz ruke udarcem palca i kažiprsta bez pridržavanja drugom rukom.
Izraz “ništa špeke” označava da se gađa bez nadomještanja lijevom rukom koja je služila kao produžetak. Sve je to važeće ako je izmjerena udaljenost između dvije franje unutar dužine pedlja. Udarac njokac izvodi se “lize”, tj. po zemlji, a inače, liza je u klasičnom gađanju zabranjena i zbog toga je znalo biti i svađa među igračima.
Druga igra zvana “na rupe” ili “bunje” postala je popularnija i s vremenom je istisnula “gonju”. Na zemljanom terenu igrači petom udube dvije rupe. Jedan od igrača svoju franju drži u rupi, a ostali oko rupe, na udaljenosti koju sami procijene. Igrač iz rupe određuje čiju će franju gađati, a protivnik stopalima ograđuje franju kao kod “gonje”. Ako je franja pogođena od zada, udarac se ponavlja.
Kad onaj koji gađa promaši, onaj čija je franja gađana, mora lize svoju ubaciti u rupu, kako bi dobio pravo gađanja. Ako promaši rupu, onaj prvi koji je gađao, također mora ubaciti svoju franju u rupu kako bi opet gađao. Igrala se i još jedna igra, “na sakrive”, doduše manje nego prve dvije.
Tu su igrači pritiskali svoje franje stopalima, kako bi se što dublje zabile u zemlju da protivniku otežaju gađanje.

“Nabackape”
Naravno, teško je kazati tko je bio najbolji igrač na franje u Sinju, a sigurno je kako je ista situacija i u drugim gradovima. Naime, svako će za sebe kazati da je bio majstor, no, prema Kontićevm riječima u Sinju se jasno znalo, prema potezima, tko su pravi majstori.
Zato je onaj tko je izvodio udarac “nabackape” zaista zaslužio pljesak na otvorenoj sceni . Udarac “nabackape” bio je svojevrsna parabola. Bombarderi, tj. oni koji su jako tukli, nisu nužno bili i najbolji.
No, imali su povlašten status zbog snažnog udarca i od siline udarca franje su znale biti škorcane (oštećene), a igre u kojima su franje pukle, na pola su prepričavane i stvarani su mitovi i legende.
Škorcane franje zvale su se i odrukače, jer bi oštećeno mjesto idealno poslužilo kao udubljenje za palčani zglob, pa bi udarac bio precizniji. Najopasniji igrači su bili oni koji su imali male franje. One bi se znale mijenjati za 20 do 30 velikih.
Inače, franje su, osim staklenih, bile i mramorne te od mulike. Dječaci su sami znali izraditi kalup i onda bi danima u njemu brusili franju da dobije pravi oblik. Na cijeni su bile jednobojne franje, a najvrjednije su bile takozvane mramornjače, koje su se ručno izrađivale od kvalitetnoga kamena.
Vito Perić/EPEHA

Franje na netu
Rasprave o igri na franje ili špekule, pikule, klikere, vode se na internetskim forumima i blogovima. Još uvijek postoje zaljubljenici u tu igru koji se s nostalgijom prisjećaju djetinjstva. Razmjenjuju iskustva i uspoređuju pravila igre koja su u gotovo svim krajevima ista i razlikuju se možda u nijansama te lokalizmima koji se koriste za nazive pravila igre u svakom kraju.

Novi turniri
Da ipak nije sve propalo i neće otići u zaborav, trude se Metkovčani. Oni su ovo ljeto organizirali turnir u igri na franje, kako u dolini Neretve zovu staklene, keramičke i plastične kuglica za dječju igru. Inicijatori ideje su trojica velikih Metkovaca koja su, očito, odlučila još ne odrasti - Jakov Ivaniš, Boris Pezo i Filip Čović Fiki.
Na turniru je nastupilo 14 ekipa, a velik broj gledatelja bodrio ih je uz srdele i vino. Metkovci su najavili i za sljedeće ljeto turnir koji bi trebao postati tradicionalan.

”Splitske franje”
Kako u svojoj knjizi “Pagarešto i igre iz mladosti” piše Miljenko vujanović Meja, u Splitu se 50-ih godina igralo nekoliko igara na franje: Iskopale bi se dvije rupe (jare) međusobno udaljene 1,2 do 1,5 metar. Igrala su najčešće dvojica, iako su mogli i parovi.
“Onaj koji je franjom došao najbliže do jare, njegov bi bio trat. To je značilo da prvi igra kada je nastojao ubaciti (uvenjati) franju u jaru, ako bi uspio rekao bi - akompanjo. To je značilo da neće igrati sa drugom franjom, te mu je donosilo četiri punta. Tada s prvom franjom zaigra gdje želi. Drugi igrač prosudi je li mu se isplati uvenjati u jaru. Ako to uspije može također reći akompanjo i ako mu je protivnička franja blizu - gađa je...” stoji u Vujanovićevoj knjizi.
IZVOR: SLOBODNA DALMACIJA