Manje županija, gradova i općina, ali s više ovlasti i novca

Na prijedlog Udruge gradova, Vlada je prihvatila model koji je u svojoj reformi koristila Danska te je u rujnu formirala Radnu skupinu za decentralizaciju i teritorijalni preustroj sastavljenu od državnih dužnosnika, predstavnika udruga županija, gradova i općina, poslodavaca i sindikata te stručnjaka

Kad je lanjskoga srpnja premijerka Jadranka Kosor u sklopu Vladinih mjera racionalizacije i štednje najavila i reformu teritorijalnoga ustroja Hrvatske, mnogi su se ponadali ili pobojali da će već do kraja 2009. biti ukinute neke općine, gradovi, a možda i županije koje nisu sposobne funkcionirati samostalno, bez novčane pomoći države. Od tada je prošlo više od godinu dana, a Hrvatska i dalje ima 576 jedinica lokalne i regionalne samouprave (429 općina, 126 gradova, 20 županija i Grad Zagreb), koliko će ih ostati sve do lokalnih izbora u svibnju 2013.

Teritorijalni preustroj ipak je prevažno i prekomplicirano pitanje da ga se obavlja dekretom preko noći, bez prethodne široke rasprave i detaljnih analiza, a da bi uspio zaživjeti, nužan je i politički konsenzus. Iako je premijerka spomenula ukidanje nekih jedinica u kontekstu štednje, nije trebalo puno pameti da se shvati kako samo smanjivanje njihova broja nije rješenje da bi lokalna samouprava bila efikasnija i jeftinija, već da taj proces treba pratiti i nastavak decentralizacije te prenošenje daljnjih ovlasti i novca s državne na lokalne razine. U Vladi su stoga u srpnju izradili smjernice reforme lokalne samouprave koja bi obuhvatila funkcionalnu i fiskalnu decentralizaciju, uz istodobne intervencije u sadašnji teritorijalni ustroj. Na prijedlog Udruge gradova, Vlada je prihvatila model kojim se u svojoj reformi koristila Danska te je u rujnu formirala radnu skupinu za decentralizaciju i teritorijalni preustroj sastavljenu od državnih dužnosnika, predstavnika udruga županija, gradova i općina, poslodavaca i sindikata te stručnjaka. Radnoj skupini predsjedava ministar uprave Davorin Mlakar, no iako se trebala sastati osam dana nakon osnutka, još nije održala svoju prvu sjednicu.

Probijanje rokova vjerojatno će odgoditi realizaciju poslova koji su Vladinim smjernicama zadani radnoj skupini, tako da zasad nitko ne može sa sigurnošću reći hoće li se do prosinca utvrditi što će se sa središnje vlasti prenijeti na niže razine, odnosno koji će biti sadržaj i opseg decentralizacije. To će, politički gledano, biti možda i najvažnije pitanje u reformi lokalne samouprave jer o decentralizaciji se u Hrvatskoj govori već dugo, kao jednom od preduvjeta za osiguranje ravnomjernog razvoja zemlje, a time i ukupan gospodarski i društveni napredak. Osim više ovlasti, to bi lokalnim jedinicama značilo i više novca. Županije, gradovi i općine sad raspolažu s 10 do 12 posto javnih prihoda, a prosjek u zemljama Europske unije je između 25 i 33 posto.

No, kao i o drugim važnim temama, i o decentralizaciji se ne govori dovoljno argumentirano i stručno i bez suvišne politizacije, tako da se kao atraktivnija tema nametnulo ukidanje lokalnih jedinica i licitiranje koja će općina preživjeti, a koja će se morati spojiti. I tome se, međutim, pristupilo površno, bez dobrog poznavanja stanja na terenu i uz paušalne ocjene kako Hrvatska ima previše lokalnih jedinica i da one prekobrojne jednostavno treba ukinuti. Broj od 555 gradova i općina doista je visok, ali nipošto ne i alarmantan, ako Hrvatsku usporedimo s drugim državama.
Češka, primjerice, ima čak 6196 lokalnih jedinica i u svakoj od njih prosječno živi 1646 stanovnika, s time da ih u najmanjoj općini, koja obuhvaća vojni poligon Brezina, ima tek šest. Slovačka je razdijeljena na 2476 općina u kojima je prosječno po 2476 ljudi, dok Francuska ima čak 36.763 općina i gradova koji u prosjeku imaju po 1721 stanovnika. Prosječni broj stanovnika hrvatskih gradova i općina kreće se oko 8000, što je znatno više od navedenih zemalja, a više od Hrvatske ima ih primjerice Švedska, gdje u 286 općina živi u prosjeku 31.818 stanovnika, zatim Poljska, koja se sastoji od 2459 lokalnih jedinica, svaka s prosječno 15.494 stanovnika, te Danska, Bugarska, Nizozemska, Belgija, Portugal, Norveška i Finska. Prosječno manji broj stanovnika od hrvatskih gradova i općina imaju još jedinice u Italiji, Malti, Austriji, Luksemburgu, Njemačkoj, Mađarskoj, Švicarskoj, Španjolskoj i Islandu.

Hrvatski problem nije, dakle, velik broj lokalnih jedinica u odnosu na broj stanovnika, nego njihova sposobnost da ne budu same sebi svrhom, već da djeluju u interesu lokalnoga stanovništva kao motor razvoja svoje sredine.
Tu ulogu svi ne igraju jednako uspješno jer mnoge općine ne uspijevaju iz svojih proračuna platiti niti vlastitu administraciju pa u pomoć mora uskočiti država, dok su neka mjesta doživjela procvat upravo dobivanjem statusa općine. Kako će ubuduće Hrvatska biti podijeljena, trebalo bi, prema Vladinim smjernicama, biti poznato do listopada 2011., iako nije nemoguće da zbog predizborne kampanje i taj rok bude odgođen. Nakon toga održala bi se javna rasprava, a cjelovita strategija decentralizacije donijela bi se u veljači 2012. Do rujna te godine provodili bi se referendumi o promjenama granica sadašnjih lokalnih jedinica, a paralelno s tim, do prosinca 2012. pripremali bi se pravni akti koji će regulirati novi sustav i njegovo financiranje. Novi sustav potpuno bi zaživio nakon lokalnih izbora u svibnju 2013.
U svakom slučaju, u predstojećoj reformi ključno za opstanak neke općine, grada ili županije trebalo bi biti ispunjavanje jasnih kriterija, pri čemu će se, uz ostalo, u obzir uzimati broj stanovnika i njihova struktura, površina i konfiguracija jedinica, stupanj urbanizacije, razvijenost gospodarstva, poduzetništva i infrastrukture, visina i struktura lokalnih proračunskih prihoda, broj školskih i zdravstvenih ustanova te broj i obrazovna struktura administracije. Ranije su se kriteriji tumačili vrlo ležerno, što je i dovelo do brojke od 555 gradova i općina.

Prema Zakonu o lokalnoj i područnoj samoupravi, općina je jedinica lokalne samouprave koja se osniva, u pravilu, za područje više naseljenih mjesta koja čine prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu, te koja su povezana zajedničkim interesima stanovništva. Grad je definiran kao jedinica lokalne samouprave u kojoj je sjedište županije te svako mjesto koje ima više od 10.000 stanovnika, a predstavlja urbanu, povijesnu, prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu. No, Zakon odmah omogućava i iznimku od tih pravila pa se dopušta da se gradom može proglasiti i mjesto koje ne ispunjava spomenute uvjete ako za to postoje posebni povijesni, gospodarski ili geoprometni razlozi. Zbog toga danas u Hrvatskoj od 126 gradova, njih 58 ima manje od 10.000 stanovnika, a šest općina nije dobilo status grada iako imaju više od 10.000 stanovnika - Čepin, Popovača, Nedelišće, Matulji, Pitomača i Brdovec.
Koliko će na kraju gradova i općina biti izbrisano, bit će poznatije kad se do lipnja 2011. odredi hoće li teritorijalna organizacija biti monotipska ili politipska. Prema monotipskome modelu, svaki grad, općina i županija imali bi jednake ovlasti kao i dosad, s iznimkom velikih gradova. To bi značilo spajanje više jedinica u veće, uz istodobno jačanje ovlasti mjesnih odbora i razradu mehanizama zaštite rubnih dijelova jedinice, kako se ne bi događalo da se središte razvija, a da periferija stagnira. Drugi model je politipski i njime bi lokalne i područne jedinice iste razine imale različiti pravni položaj i razinu ovlasti, ovisno o veličini. To znači da bi se uvela kategorizacija gradova i općina, pri čemu bi manje jedinice imale manje ovlasti. Za razliku od monotipskoga modela, tada bi i intervencije u sadašnji teritorijalni ustroj bile manje. Predsjednik Udruge općina Đuro Bukvić, načelnik općine Lukač kod Virovitice, smatra da bi politipski model bio bolji zbog neujednačenosti u veličini i razvijenosti lokalnih jedinica te nije sklon ukidanju općina. »Neka bude 429 općina, ali ne iste razine nadležnosti«, dodaje Bukvić i kao rješenje spominje mogućnost da se općine unutar nekog područja obveže na osnivanje zajedničkih komunalnih poduzeća ili da se i u Hrvatskoj kao oblici povezivanja lokalnih jedinica uvedu njihovi sindikati.
Mehanizme obvezne i dobrovoljne suradnje gradova i općina radna skupina mora definirati do lipnja 2011., a primjeri se mogu naći u drugim zemljama. U Mađarskoj je obvezno osnivanje zajedničkog upravnog ureda za više malih lokalnih jedinica, dok u Francuskoj središnja vlast općine potiče na udruživanje u sindikate dajući financijske i druge beneficije. Ugleda li se Hrvatska u primjere zemalja koje su reformu lokalne samouprave uspješno provele, naš bi sustav bio obogaćen nekim novim institutima koje domaća praksa ne poznaje, a koliko bi bio efikasniji, i ovaj će put ovisiti o primjeni na terenu.
Marijan Lipovac
IZVOR: VJESNIK

10.10.10