Nedjelja, 13.12.2009.

Susret u Zadru s ljudima psihički uništenima teškom gospodarskom situacijom


Potresne ispovijedi Hrvata na udaru "recesijske depresije’, koja rizik od suicida povećava za 70 posto

Marko ima 32 godine. Na prvi pogled odaje dojam uspješnog, mladog čovjeka kojemu sve u životu ide kao po špagu. Nakon fakulteta vratio se u rodni grad, pokrenuo svoju tvrtku, u planovima je i vjenčanje s dugogodišnjom djevojkom. Za okolinu, vodi savršeni život jednog yuppieja.

Ali, samo naizgled. Zbog prevelikih očekivanja, i vlastitih i tuđih, s kojima se nije mogao nositi, Marko je ”puknuo” i nedavno krenuo na psihoterapiju. Njegov primjer najbolje svjedoči koliko kratak može biti put do psihijatrijske ambulante.

− Doma sam nekoliko sam godina radio za privatnika, praktički sam mu vodio cijeli posao. Radio sam sve više, a plaća je bila ista. Odlučio sam riskirati: uzeo sam kredit i pokrenuo vlastitu tvrtku. Bio sam pun elana, adrenalina... U početku je išlo super, bio sam u poziciji da biram projekte, lova izvrsna. Osjećao sam da sam na krovu svijeta, toliko da nisam primijetio da mi se cijeli život pretvorio u posao i da radim po 12 sati dnevno. I apetiti su mi bili sve veći, ni na kraj pameti mi nije bilo da bi ‘špina’ mogla presušiti, da bih mogao ostati bez svega. I onda je počelo ‘štekati’.

Bilo je dovoljno da mi ne plate jedan posao od 35 tisuća kuna da sve ode k vragu. Za drugi projekt koji sam radio opet isto: ne mogu mi platiti, nude kompenzaciju s kojom ništa ne mogu. U godinu dana sve se raspalo kao kula od karata. Kredit više nisam mogao plaćati pa su ga preuzeli roditelji. Užasno me je bilo sram.

‘Kao u klopci’
Osjećao sam se kao u klopci, pucao sam po šavovima. Ubijao me taj pritisak, svi od mene nešto očekuju, a ja ne mogu. Djevojka me tjerala da idem moliti za posao neke gradske face ili da se učlanim u neku stranku jer ću tako preko veze dobivati poslove, što se meni gadilo. Njezini su roditelji počeli prigovarati. Kako su stizali novi dugovi, mene je sve manje bilo briga. Vratio sam se roditeljima, prestao sam odlaziti do tvrtke, satima bih sjedio doma i piljio u jednu točku.

Noću je bilo još gore. Upao sam u potpuni “bed”. Mislio sam, sve sam razočarao, bolje bi bilo da me nema. Jednostavno, moj je život izgubio smisao. Kako sam otišao psihijatru? Jedva, tek nakon što je majka oboljela zbog mojeg stanja. Majka dvoje djece, Zadranka u ranim četrdesetima, dobro zna o kakvom pritisku Marko govori. Ona još uvijek ima posao, ali ne dobiva plaću i svakodnevno je suočena s prijetnjama otkazom.

− Ubija me ova neizvjesnost. Stvara mi prostor za razmišljanje o najcrnjim mogućim scenarijima. Da dobijem otkaz, barem bih znala na čemu sam, ovako se na poslu osjećam kao na robiji. Onda dođeš doma, opet si osuđen na četiri zida, na kavez. Kao da cijeli dan provedem u okovima. Došlo je dotle da više ne mogu podnijeti neonska svjetla, prostor me guši.

Imam osjećaj da bi me spasilo da odem na neku njivu i kopam, kopam bez prestanka, da sve frustracije izađu iz mene. A najgore je kad si sa svih strana ograničen jer nemaš novca. Ne možeš ni maštati ni kovati planove, pa barem tako sebi pomoći, lažno olakšati. Ovako iz dana u dan lagano pucaš, ni u čemu ne vidim smisla, pritišće te teret koji je sve veći i odjednom se nađeš pred zidom – kazuje svoje teško iskustvo ova Zadranka.

Sa slučajevima poput njihovih zadarski se psihijatri u posljednje vrijeme susreću svakodnevno. U ambulantu im dnevno dolazi po desetak mlađih, naizgled potpuno zdravih ljudi koji nemaju problema ni s drogom ni s alkoholom. Psihijatrija je zadnja stanica na kojoj traže pomoć kad se više ne mogu nositi sa svakodnevnim pritiskom: strahuju od otkaza ili su već ostali bez posla, a prepuni frustracija ne mogu funkcionirati u svojoj obitelji, od koje se otuđuju, niti ispuniti očekivanja okoline.

U više od 90 posto njihovih slučajeva upravo su ekonomski problemi ”okidač” za teška depresivna stanja iz kojih se sami jednostavno ne mogu izvući. Predblagdansko vrijeme za njih je posebno frustrirajuće: čovjeku u lošem psihičkom stanju lažno blještavilo i neimaština dolaze kao sol na ranu.

Od rujna - pogoršanje
− Te ljude treba vrlo ozbiljno shvatiti, nitko ne dolazi na psihijatriju iz hira. Jako se teško odlučuju potražiti pomoć, lome se u sebi. Znam koliko im je teško pitati i običnu uputnicu za psihijatra, a kamoli se odlučiti na odlazak u bolničku ambulantu, gdje čekaju u strahu da ih ne vidi netko poznat. Tek kad vide da su pred zidom, da nemaju izlaza, priznaju sebi da imaju problem i traže stručnu pomoć − upozorava psiholog mr. Dario Vučenović, koji se u Obiteljskom centru Zadarske županije koji vodi svakodnevno susreće s ljudima u dobi do 40 godina koji traže psihološku pomoć jer se više ne mogu nositi s bezizlaznim stanjem u kojem su se našli.

Ne mogu plaćati kredite, režije, školovati djecu, a nervoza i napetost dovode do svađa u obitelji. Situacija se značajno pogoršala od rujna: sve veći broj njih iz Centra moraju upućivati na psihijatriju jer je riječ o depresivnim stanjima kad više nije dovoljno samo savjetovanje, nego je potrebna terapija lijekovima.
 
− Teška gospodarska situacija u kojoj živimo nije utjecala samo na pad dionica, teško je pogodila ljude u zdravstvenom pogledu. Između 70 i 80 posto radnog stanovništva živi pod golemim stresom i traumama. Slabo spavaju, nepravilno se hrane, sve više puše i konzumiraju alkohol. Zbog toga im se javljaju srčane tegobe, problemi s visokim tlakom, ali i ozbiljni psihički problemi. Nesposobnost da se odupru povećanom pritisku dovodi do raznih stupnjeva depresivnosti.

Osjećaju očaj, bespomoćnost, beznađe, suočavaju se s nedostatkom energije, neraspoloženi su i gube interes za bilo kakve aktivnosti, što na kraju dovodi i do suicidalnih ideja − kaže Vučenović, dodajući kako sve počinje od želje za boljim životom i slike “uspješnosti” koju žele prikazati okolini, a ta nerealna slika uspješnog života visi o koncu, drži se kreditima i minusima na bankovnom računu.

Onoga trenutka kad se to prekine, kad dobiju otkaz ili počinju od toga strahovati, sve se ruši. Ne vide izlaz i na kraju završe kod psihologa ili psihijatra − kaže Vučenović. Njegove riječi potvrđuje i šokantna statistika: ako nezaposlenost poraste samo za jedan posto, stopa suicidalnosti porast će za 0,8 posto! Najveći utjecaj na porast depresivnosti u posljednje vrijeme imaju baš financijski stresovi i porast nezaposlenosti.

 ”Recesijska depresija”, kako je nazivaju stručnjaci, za čak 70 posto poveća rizik od suicida među ljudima koji prije nisu patili od psihičkih problema. Ovakve situacije razaraju obitelji i najteže pogađaju djecu. U tretmanu Centra trenutačno imaju nekoliko slučajeva.

Muškarci su zatvoreniji

Iako muškarci i žene trpe slične emocionalne smetnje, samo 29 posto muškaraca spremno je tražiti pomoć, povjeriti se obitelji ili stručnjacima. Teret depresije radije nose u sebi, što je posljedica kulturnog pritiska koji muškarce potiče da skrivaju osjećaje i sve ono što bi se moglo protumačiti kao njegova slabost. To pogotovo dolazi do izražaja u ovoj situaciji kad se od muškarca očekuje bude skrbnik obitelji, onaj koji zarađuje.
 
U nevolji niste sami
Vani je puno lakše dobiti psihološku pomoć: naš zdravstveni sustav, barem kad su u pitanju psihičke bolesti, nije pratio razvoj društva. Iako bi grupna terapija u ovom slučaju dala izvrsne rezultate, naši su ljudi vrlo zatvoreni, nerado iznose svoje probleme pred drugima. Kad stvari krenu naopako, skloni su sami sebe okrivljavati za neuspjeh. U ovakvoj situaciji najvažnije je da ne budu strogi prema sebi, da shvate da su žrtva okolnosti i da u nevolji nisu sami, kaže Vučenović.
ANA  VUČETIĆ-ŠKRBIĆ, FOTO: CROPIX
IZVOR: SLOBODNA DALMACIJA