ŽIVOTNA PRIČA Pustili me da živim sa 153 kune invalidnine

Zvonko Kovačević preživio je zrakoplovnu nesreću, a danas proživljava pravu mirnodopsku dramu

Zvonko Kovačević jedini je preživjeli u najtežoj nesreći od osnutka Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. S još petoricom suboraca 26. siječnja 1992. godine poletio je na borbenu zadaću u zrakoplovu AN-2 s aerodroma u Sinju.
Nedugo nakon polijetanja zrakoplov je zahvatio žicu dalekovoda, koja mu je otkinula krilo, te se zabio u zemlju. Pri padu se zapalio i u njemu je poginulo pet zrakoplovaca, pripadnika Samostalnog zrakoplovnog voda 4. brigade ZNG.
Zvonko Kovačević je nakon 18 godina, ogorčen što je postao žrtvom u žrvnju birokracije, odlučio prvi put javno ispričati o posljednjim trenucima tragičnog leta.
− Avion je poslije dolaska nad Rudušu bio u desnom zaokretu. U jednom sam trenutku osjetio da se snažno zatresao. Potom se avion vratio u ravni let, a ja sam kroz prozor vidio čelično uže omotano oko lijevog krila. Netko od suputnika u avionu izustio je: “Zakačili smo dalekovod.”
Letjeli smo još nekoliko sekundi, a onda sam vidio da se lijevo krilo lomi. Pao sam na pod aviona, a odmah potom uslijedio je snažni udar u zemlju. Ostao sam bez zraka, sve mi se zamračilo. Osjetio sam da mi je desna noga ukliještena. Uspio sam je izvući i ustati. Vladala je potpuna tišina, a avion je bio pun dima – kazuje gotovo u jednom dahu Kovačević i nastavlja:
− Pozivao sam suputnike, ali nitko se nije javljao. U prednjem dijelu aviona vidio sam plamen, a na truplu manju rupu. Proširio sam je udarajući rukama i nogama te uspio ispuzati vani. Ugledao sam nekoliko ljudi koji su već bili dotrčali iz susjedstva. Prihvatili su me i odvukli od aviona. Rekao sam im da je u avionu još pet ljudi i da je avion pun goriva.
Unatoč tome, krenuli su spašavati putnike, ali tada je cijeli avion odjednom planuo, kao zapaljena šibica. Petorici mojih suboraca nije bilo spasa – kaže Kovačević. Nakon nepunih mjesec dana Zvonko se vratio u 4. gardijsku brigadu kao pripadnik Diverzantskog voda.
Prošao je cijeli rat, a poslije rata sve do polovine 2008. godine bio je djelatni pripadnik HV-a. Tada je odlukom Zdravstvene komisije MORH-a proglašen nesposobnim za daljnju vojnu službu, s pravom na invalidsku mirovinu.
MORH ga brzo odjavio, a HZMO još brže zaboravio
IZVOR: SLOBODNA DALMACIJA 
− Tada, poslije 17 godina provedenih u HV-u, od kojih kao borac na prvoj crti od početka do kraja rata, moja obitelj i ja postajemo žrtvom birokracije. Puna četiri mjeseca bili smo bez prava na zdravstvenu zaštitu sa samo 153 kune mjesečne invalidnine. MORH me odjavio, a HZMO nije donio privremeno rješenje i odredio akontaciju mirovine. Nakon intervencije ispravili su pogrešku. Kad sam dobio rješenje, tek tada sam ostao bez riječi.
Navedeno je da su u mojoj invalidnosti, zbog koje sam postao nesposoban za daljnju vojnu službu, rat i posljedice rata sudjelovali s 30 posto. Na neratni utjecaj, a ja ne znam o čemu bi se tu radilo, otpada 70 posto moje invalidnosti. U rat sam otišao s 25 godina, potpuno zdrav.
Prošao sam sva ratišta s Četvrtom i doživio svega i svačega. Danas imam paket zdravstvenih tegoba, što sam uredno dokumentirao. Zatražio sam obnovu postupka, ali čini mi se da će biti uzaludno. Dok je bilo novca, dijelio se kapom i šakom, i onima koji imaju pravo na to i onima koji nemaju, a danas se uskraćuje i najzaslužnijima – zaključuje Kovačević.
tekst i foto: TONI PAŠTAR / EPEHA
IZVOR: SLOBODNA DALMACIJA

26.01.10